Caplan: Vakcinacija je obaveza cijele zajednice

24.08.2017. 10:21

Dr. Arthur L. Caplan, profesor bioetike na Njujorškom univerzitetu, autor je 35 knjiga i nekoliko stotina naučnih radova te član brojnih odbora međunarodnih organizacija u oblasti bioetike i zdravstva.

Jedan od najuticajnijih stručnjaka u oblasti zdravstva u SAD-u govori o važnosti vakcinisanja djece i borbi za obrazovanje dijela roditelja koji se tome protive.

"Veći je rizik imati mačku nego primiti vakcinu", kaže Caplan, koji ističe da roditelji imaju pravo da ne vakcinišu dijete, ali ne i da zbog njihove odluke budu zaražena druga djeca.

Je li pitanje vakcinacije uopšte tema u Sjedinjenim Američkim Državama? Šta je vakcinacija za prosječnog Amerikanca?

- U SAD-u postoji pitanje vakcinacije djece i vakcinacije odraslih, jer morate nekada da se vakcinišete protiv nekih bolesti. Uopšteno gledano, Amerikanci snažno podržavaju vakcine. Procenat ljudi koji vakcinišu djecu je vjerovatno devedeset odsto. S druge strane, procenat ljudi koji dobijaju vakcine protiv gripa je vjerovatno oko 50 odsto. Dakle, postoje razlike, ali veoma je snažna posvećenost vakcinaciji djece. Međutim, postoje „džepovi“ ljudi koji žive u pojedinim gradovima ili naseljima koji nisu sigurni u vakcine i ne vakcinišu dovoljno i gdje procenat ide i do pedeset odsto.

I oni su opasni, jer bolesti mogu da se prošire iz tih malih zajednica na široku populaciju. Ljudi se pitaju, kako je to moguće, ali treba znati da učinkovitost vakcine nije 100 odsto, već vjerovatno oko 90 odsto. Tako da, ako mali broj ljudi ne obavi vakcinaciju, to može da raširi zarazu.

Ako se odlučite da ne vakcinišete dijete, šta to donosi običnom čovjeku?

- Imali smo veliku raspravu u SAD-u. Pitali smo se, ako ne želite da vakcinišete dijete, da li ono smije da ide u školu? Sada u mnogim saveznim državama imamo regulativu, doduše ne u svim, da ne možete da upišete dijete u školu ako nije vakcinisano. Rekli smo, ako ne postoji medicinski razlog, tj. ako dijete ne može da prihvati vakcinu, ili na njega ne djeluje zbog npr. bolesti, morate da ga vakcinišete.

Na primer, Kalifornija je nedavno donijela tu regulativu i procenat vakcinacije je porastao sa 90 odsto na 95 odsto. Mi kažemo, ne možete drugu djecu da dovodite u rizik, ako ne vakcinišete svoje dijete, što znači da ne možete da ga upišete u školu. Nevakcinisana djeca dovode drugu u rizik od boginja ili zaušaka ili velikog kašlja, gripa ili drugih bolesti...

Ne zaboravite, ne vakcinišete se samo da biste sebe zaštitili sebe ili svoje dijete, ima drugih ljudi, djece koja boluju od raka, neko ima transplantirani organ, neko ima autoimunu bolest... Ti ljudi ne mogu da se vakcinišu, jer njihov imuni sistem ne radi. Jedini način da se oni zaštite je da im vi ne prenesete bolest. Djelimično, vakcinišemo se da bismo zaštitili druge. To je obaveza zajednice, nije to samo do pojedinca.

 

Šta je sa zaposlenima u zdravstvenim ustanovama?

- Pomislili biste da ljudi koji rade u bolnicama ili domovima za stare će se u najvećoj mjeri vakcinisati, ali čak i tu je bilo mnogo ljudi koji se nisu vakcinisali. Tako sam prije šest ili sedam godina došao na ideju – ako želite da radite u bolnici ili domu za stare, ili kao medicinska pomoć u kući, morate se vakcinisati. Zašto? Jer radite sa ljudima koji su bolesni, starijima, jer oni se razboljevaju, a vakcine im ne pomažu u tolikoj mjeri...

Imali smo procenat od 80 odsto, a sada je 99 odsto lekara i tehničara vakcinisano. Mi na Njujorškom univerzitetu imamo politiku da ne možete da radite ako niste vakcinisani. Svi, sekretarice, kuhari, obezbjeđenje, moraju se vakcinisati, jer su u kontaktu s ljudima. Da li bismo otpustili nekoga ko nije vakcinisan – da. I, zapravo, bilo je i otpuštanja. I studenti moraju da budu vakcinisani, a zaposleni nose bedž koji pokazuje da nismo licemjeri – mi smo se vakcinisali, i vi biste trebali.

Kako sa naučnog stajališta objašnjavate situaciju u kojoj se nalaze neke evropske zemlje? Nedavno je Rumunija imala problem sa epidemijom malih boginja, što je bolest koja se lako prevenira vakcinacijom.

- Prvo, doktori, pedijatri ne promovišu ovo dovoljno. Oni moraju da vas podsjećaju – morate da vakcinišete svoje dijete i vi treba da se vakcinišete. Često, ljekar ne razmišlja o vakcinaciji odraslog čovjeka, osim ako će da putuje negdje gde se smatra da ima bolesti, u Africi ili Aziji. Oni zapravo ne shvataju da ljudi iz tih zemalja mogu da donesu tu bolest u Rumuniju, Britaniju... Dosta se putuje, izbjeglice, zaraze se prenose.

Ljekari moraju da razumiju važnost vakcinacije. Roditelji ne vide te bolesti, pitaju se kada su posljednji put vidjeli nekoga ko je imao male boginje. Ako ne vakcinišete, vrlo brzo ćete ih vidjeti ponovo. Suviše su ljudi opušteni po pitanju tih bolesti, jer smo uradili sjajan posao time što smo ih se otarasili. Tu imamo i roditelje koji kažu, vakcine nisu bezbjedne. Pročitaju svašta na internetu. To nije istina! Nema dokaza da vakcine škode, ali zato ima mnogo dokaza da možete da se razbolite ako se ne vakcinišete.

To su sve glasine neodgovornih ljudi koji napamet pričaju da su vakcine opasne ili neprirodne ili da ćete se razboljeti. Pazite, neko bi rekao, toliko bodete dijete, to je jako mnogo, ali količina opasne materije koju dobijete kroz vakcinu je milioniti dio onoga što dobijete ako imate psa i dozvolite mu da vašem detetu poliže lice. Veći je rizik imati mačku nego primiti vakcinu.

Rade li organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) ili naučne zajednice dovoljno na promociji vakcinacije?

- Moje dugogodišnje iskustvo pokazuje, vakcinacija je lokalna stvar. Ako vaš doktor podsjeća na to i ponudi, većina će to da uzme. Ako ne, mala je korist od toga šta će reći WHO.

 U medijima i javnom prostoru ima slučajeva u kojima roditelji djece sa autizmom krive MMR vakcinu za to.

- Ljudi se sada pitaju, neko je imao dijete sa autizmom, šta ja da radim, jer kažu da se to desilo nakon vakcinacije. Zapamtite dvije stvari. Nijedna studija nije napravila vezu između vakcina i autizma. Mnogo je vakcinisane djece, neka od njih imaju autizam, ali to ne znači da je vakcina tome uzrok. Još važnije, nedavno smo počeli da uviđamo autizam kod djece prije vakcinacije. Dakle, ne može to biti uzrok, jer sada možemo da postavimo dijagnozu autizma i kod bebe koja ima tri mjeseca ili šest mjeseci, a nisu vakcinisane.

Brige i strah oko autizma su neznanje i ponekad očaj, jer roditelji žele da znaju zašto se to desilo. Vakcinisali su dijete i misle da je od toga – nije. Ta tvrdnja ne stoji, mnogo, jako mnogo istraživanja, mislim da je to istraživano više nego išta čega se mogu sjetiti – nema veze.

Kako gledate na prijedloge o uskraćivanju zdravstvene zaštite roditeljima koji odbijaju da vakcinišu dijete ili na novčane kazne?

- Australija je nedavno ustanovila - ako ne vakcinišete dijete, nećete imati socijalnu pomoć. To je oštra politika, jer na neki način kažnjava dijete, koje nema izbor, jer mora da radi ono što roditelji žele. Mislim da je nedozvoljavanje polaska u školu bez vakcinacije razumnija. Kažnjavanje ili oduzimanje socijalne pomoći je ekstremno, jer šteti djeci, a cijela poenta je da se djeci pomogne.

Mnogi roditelji tvrde da je njihovo ustavno pravo da ne vakcinišu dijete.

- Ja ovako odgovaram – to jeste vaše pravo, ali nemate pravo da zarazite moje dijete. Nemate pravo da ubijete moju babu ili mog dedu koji je slab i koji može umrijeti i od gripa. Nemate samo pravo, imate i odgovornost u društvu. Morate da brinete o slabima i ranjivima koji žive uz vas i zato se vakcinacija od vas očekuje.

Šta je važnije? Pravo roditelja na izbor ili pravo djeteta na vakcinaciju?

- Ako biramo između poštovanja prava roditelja ili najboljeg interesa djeteta, ja biram interes djeteta. Roditelji imaju prava, ali nemaju pravo na mrtvo dijete ili na bolesno dijete.

Primjer: Ako roditelj kaže – moje dijete ima dijabetes, ali mu neću davati insulin, rekli bismo – moraš da mu daš insulin. Išli bismo na sud i natjerali bismo te da to uradiš. Natjerali bismo te da liječiš svoje dijete iako roditelj iz nekog razloga nije želio da to učini. Vakcine su tako moćne, mislim da bi trebalo posmatrati to kao čin dobrog komšije ili dobrog roditelja, jer to štiti zdravlje djece. Tu se ne govori o vašoj slobodi.

Šta je sa štetnim materijama u vakcinama?

- Od ljudi koji su zabrinuti za vakcine čujete kako u tim vakcinama ima žive ili aluminijuma. Prvo, živa je uklonjena iz skoro svih vakcina. Većina zemalja nema žive u svojim vakcinama, a to nije promijenilo ni procenat oboljelih od autizma. Broj ljudi sa autizmom nastavlja da raste bez obzira na sve. Inače, ima više žive u ribi ili aluminijuma u tepihu nego u bilo kojoj vakcini. To znači da ako želite da izbjegnete te metale, morate živjeti na mjestu gdje nema tepiha, da nikada ne jedete ribu i da onemogućite kontakt vašeg djeteta sa bezbroj proizvoda koji u sebi sadrže aluminijui ili živu, a ti elementi su u našim prostorijama, vodi, vazduhu.

Izvor: Al Jazeera

 



Više iz kategorije: Savjetnik

Dr. Dostović: Mnoge bolesti, okolnosti i životne navike povezane s učestalošću moždanog udara

31.10.2017. 06:00

Moždani udar je naglo nastali neurološki poremećaj uzrokovan poremećajem cirkulacije u mozgu, što dovodi do nedovoljne opskrbe određenih dijelova mozga kisikom i hranjivim tvarima. Zbog toga dolazi do oštećenja i odumiranja nervnih ćelija u zahvaćenim dijelovima mozga što se manifestira oštećenjem funkcija kojima ti dijelovi mozga upravljaju. U povodu Svjetskog dana borbe protiv moždanog udara šef Jedinice za liječenje moždanog udara Klinika za neurologiju UKC Tuzla Zikrija Dostović pojašnjava da moždani udar može biti ishemijski (uzrokovan ugruškom koji začepi arteriju i onemogući protok krvi) ili hemoragijski (uzrokovan puknućem krvne žile i prodiranjem krvi u okolno tkivo). Precizira da je oko 85 posto moždanih udara ishemijskih koji mogu biti posljedica tromboze (stvaranje ugruška u oštećenoj arteriji koja mozak opskrbljuje krvlju) ili embolije (otkidanje komadića ugruška koji je nastao na drugom mjestu a krvnom strujom doputuje i začepi moždanu arteriju). Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Oko 15 posto moždanih udara su hemoragijski (intracerebralni hematom nastaje kad se krv iz krvne žile izlije u okolno tkivo mozga, a subarahnoidalno krvarenje nastaje kad se krv izlije u likvorske prostore oko mozga). "Najčešći uzrok oštećenja krvnih žila u mozgu koja dovode do moždanog udara je ateroskleroza, bolest koja dovodi do stvaranja naslaga masnoća, vezivnog tkiva, ugrušaka, kalcija i drugih tvari u zidu krvne žile što uzrokuje sužavanje, začepljenje i/ili slabljenje zida krvne žile", naglasio je. Moždani udar povezan je, ističe doc. Dostović, s vrlo visokom stopom smrtnog ishoda (u dvije trećine bolesnika s preboljenim moždanim udarom zaostaje različit stepen neurološkog deficita, a trećina bolesnika trajno je onesposobljena i potpuno ovisna o tuđoj pomoći). Najčešći simptomi moždanog udara su utrnulost, slabost ili oduzetost lica, ruke ili noge (pogotovo ako je zahvaćena jedna strana tijela), poremećaji govora (otežano i nerazumljivo izgovaranje riječi, potpuna nemogućnost izgovaranja riječi i/ili otežano odnosno potpuno nerazumijevanje govora druge osobe), naglo zamagljenje ili gubitak vida naročito na jednom oku ili u polovini vidnog polja. Među simptomima je i nagla jaka glavobolja praćena povraćanjem bez jasnog uzroka, gubitak ravnoteže i/ili koordinacije povezani sa drugim simptomima, omaglice ili vrtoglavice, nesigurnost i zanošenje u hodu, iznenadni padovi povezani s drugim simptomima. "Određenom broju moždanih udara prethode 'upozoravajući znaci' - prolazni simptomi koji odgovaraju simptomima moždanog udara, ali su znatno kraćeg trajanja i u potpunosti se povuku nakon kraćeg vremena (simptomi uvijek traju kraće od 24 sata), a nazivaju se tranzitorne ishemijske atake (TIA). Osobe koje su imale TIA-u imaju značajno veći rizik nastanka moždanog udara", upozorio je. Dodaje da bolesnik koji je imao tranzitornu ishemijsku ataku zahtijeva detaljnu neurološku obradu, da bi se utvrdio njen uzrok. Docent dr. Dostović naglašava da su mnoge bolesti, stanja, okolnosti, životne navike i ponašanja povezani s povećanom učestalošću nastanka moždanog udara, pa se nazivaju faktori rizika za nastanak moždanog udara. Na neke faktore rizika (dob, spol i genetsko nasljeđe) nije moguće utjecati, ali na mnoge faktore rizika moguće je djelovati i smanjiti njihov utjecaj na povišenje rizika za nastanak moždanog udara. "Dob je najznačajniji faktor rizika za nastanak moždanog udara na koji se ne može utjecati. Starenjem raste učestalost obolijevanja od moždanog udara. Međutim, u posljednje vrijeme snižava se dob bolesnika koji zadobiju moždani udar, čak 46 posto moždanih udara nastaje u najproduktivnijoj životnoj dobi tj. između 45. i 59. godine života", kazao je. Iako se moždani udar uvijek povezuje sa starijom dobi procjenjuje se, kazao je, da ga deset posto pacijenata doživi prije navršene 50. godine života. Kod nastanka moždanog udara u osoba mlađe dobi, obično postoji neki predisponirajući faktor koji povećava vjerojatnost nastanka moždanog udara, a to su obično oni koji utječu na mehanizme koagulacije i dovode do pucanja kapilara ili pojačavaju sklonost stvaranja ugrušaka u krvožilnom sistemu. "Nažalost, osim tih standardnih faktora kod nastanka moždanog udara u mlađoj populaciji sve više presudni postaju pretilost i dijabetes. Među bolesti koje se dovode u vezu s moždanim udarom ubrajaju se i povišen krvni pritisak, alkoholizam, hiperlipidemija te drugi različiti hormonalni i metabolički poremećaji", kazao je. Najpoznatiji faktori rizika na koje se može utjecati (a povezani su s načinom života) su pušenje, prekomjerno pijenje alkohola, nezdrava prehrana, stres, tjelesna neaktivnost i debljina. "Neke bolesti predstavljaju faktore rizika za nastanak moždanog udara na koje se može utjecati kao što su povišen krvni tlak, srčane bolesti, poremećaji ritma srčanog rada (najčešće fibrilacija atrija), šećerna bolest, povišene masnoće u krvi, značajno suženje karotidnih arterija. Otkrivanjem, uklanjanjem ili modificiranjem faktora rizika moguće je u značajnoj mjeri smanjiti učestalost moždanog udara što je dokazano u državama zapadne Europe i sjeverne Amerike gdje je posljednjih desetljeća djelovanjem na faktore rizika smanjena učestalost obolijevanja od moždanog udara", kazao je. Docent Dostović podcrtava da je moždani udar medicinsko stanje koje zahtijeva hitano zbrinjavanje bolesnika u adekvatno opremljenoj zdravstvenoj ustanovi. Danas je, kaže, moguće primijeniti i specifičnu terapiju za ishemijski moždani udar, primjenjuju se lijekovi koji mogu otopiti ugrušak koji je blokirao krvnu žilu. "Na taj način omogućava se ponovna uspostava krvotoka i sprječava odumiranje nervnih ćelija. Ta terapija može se primijeniti unutar prva tri sata od nastanka ishemijskog moždanog udara nakon učinjene potrebne dijagnostičke obrade u adekvatno opremljenim centrima. Stoga je, nažalost, rezervirana samo za manji broj bolesnika. Svi bolesnici s moždanim udarom trebaju se liječiti u posebno organiziranim neurološkim odjelima za zbrinjavanje moždanog udara tzv. jedinicama za moždani udar", kazao je. Novi podaci govore o znatno povoljnijem ishodu moždanog udara kod bolesnika koji se liječe u specijaliziranim jedinicama za moždani udar u odnosu na bolesnike koji su bili liječeni na drugim odjelima. "Nakon završenog akutnog liječenja moždanog udara, bolesnici s preboljenim moždanim udarom trebaju započeti program rehabilitacije koji treba provoditi multidisciplinarni tim stručnjaka. Rehabilitaciju je potrebno započeti što je ranije moguće, a u program rehabilitacije treba uključiti i obitelj bolesnika", naglasio je. Tim načinom rehabilitacije postiže se najbolji mogući oporavak bolesnika nakon preboljenog moždanog udara. Nakon preboljenog moždanog udara potrebno je djelovati na smanjivanje i/ili uklanjanje faktora rizika za nastanak moždanog udara da bi se spriječila pojava ponovljenog moždanog udara. U cilju smanjivanja učestalosti moždanog udara svakako treba liječiti prateće bolesti (povišen krvni tlak, poremećaje srčanog ritma i ostale srčane bolesti, šećernu bolest, povišene masnoće u krvi, značajno suženje karotidnih arterija). "Važno je da se bolesnici pridržavaju uputa ljekara u pogledu liječenja navedenih bolesti i uzimaju sve propisane lijekove jer se adekvatnom kontrolom bolesti (koje su faktori rizika za nastanak moždanog udara) može u značajnoj mjeri smanjiti mogućnost nastanka moždanog udara", upozorio je. Svi bolesnici kod kojih postoji sumnja na suženje karotidnih arterija trebaju obaviti neinvazivni, bezbolni ultrazvučni pregled karotidnih arterija da bi se utvrdio stepen suženja. Da bi se smanjio rizik nastanka moždanog udara potrebno je prekinuti s nezdravom prehranom (hrana koja obiluje zasićenim mastima i koncentriranim šećerima, jako zasoljena hrana, hrana bogata holesterolom itd.) i preći na zdrav način prehrane (prehrana u kojoj dominiraju nezasićene masti, pogotovo maslinovo ulje, mnogo voća i povrća u hrani, prehrana bogata neprobavljivim biljnim vlaknima, mnogo ribe u prehrani, pogotovo plava riba). Najzdraviji način prehrane je takozvana mediteranska dijeta tj. tradicionalna prehrana na obalama Mediterana. U cilju prevencije moždanog udara treba svakako prestati pušiti jer pušenje može i do šest puta povisiti rizik nastanka moždanog udara, a rizik raste s brojem popušenih cigareta. "Srećom, već pet godina nakon prestanka pušenja rizik se izjednačava s rizikom nepušača. Prekomjerna tjelesna težina i tjelesna neaktivnost su dokazani faktori rizika za nastanak moždanog udara. Jednostavan način smanjenja prekomjerne tjelesne težine je prelazak na zdrav način prehrane i povećana tjelesna aktivnost", naglasio je šef Jedinice za liječenje moždanog udara Klinika za neurologiju UKC Tuzla Zikrija Dostović.