Savjetnik

Kako se boriti s prehladom?

Nema lijeka za običnu prehladu, ali šta je s lijekovima za koje se tvrdi da vam mogu pomoći u bržem oporavku? Istražili smo i napisali listu šta pomaže, šta ne pomaže i šta neće odmoći kada ste prehlađeni.  Postoje određeni lijekovi koji će vam pomoći i s kojima se nećete više osjećati jadno i nemoćno. Šta djeluje? Kada se prehladite, očekujte da ste ‘van igre’ idućih sedmicu ili dvije, no to ne znači da se morate i osjećati grozno i izostajati s posla idućih mjesec dana dok se ne oporavite. Osim odmaranja, ovo je lista stvari koje trebate da biste se bolje osjećali: Pijte tekućine – voda, sok, limunada, topla limunska voda s medom pomažu u olakšavanju probave i sprječavaju dehidraciju. Izbjegavajte alkohol, kafu i sokove s kofeinom, koje dehidriraju organizam. Odmarajte se – vaše tijelo treba oporavak. Umirite upaljeno grlo – progrgljajte slanu vodu (četvrtina do pola kašike soli u 2 dL tople vode) čime možete umiriti upaljeno ili nadraženo grlo. Djeca mlađa od 6 godina vjerovatno neće znati kako pravilno progrgljati.Također možete probati komadiće leda, sprejeve za upaljeno grlo, pastile ili tvrde bombone, no nemojte pastile i bombone davati djeci mlađoj od 3-4 godine kako se ne bi ugušili. Riješite začepljenost – bezreceptne nazalne kapi i sprejevi mogu pomoći kod začepljenosti. Kod novorođenčadi je preporučeno staviti nekoliko kapi fiziološke otopine u jednu nosnicu, a potom vrlo nježno usisati tu nosnicu špricom. Kako? Iscijedite špricu, nježno stavite vrh u nosnicu djeteta (oko 6-12 milimetara) te polako izvucite unutrašnji dio šprice. Nazalni sprejevi fiziološke otopine mogu se koristiti kod starije djece. Ublažite sebi bol – za djecu od 6 mjeseci i mlađu, dajte samo Acetaminofen ili Ibuprofen. Pitajte pedijatra za tačnu dozu za djetetovu dob i težinu. Odrasli mogu uzimati Acetaminofen, Ibuprofen ili Aspirin.Pripazite prilikom davanja Aspirina djeci ili tinejdžerima. Iako Aspirin mogu uzimati djeca starija od 3 godine, djeca i tinejdžeri koji se oporavljaju od vodenih kozica ili simptoma nalik gripi, ne smiju koristiti Aspirin iz razloga što se Aspirin povezuje s Reye sindromom, inače potencijalno opasnim po život, za takvu djecu. Pijte toplu tekućinu – tople tekućine poput supe, čaja, ili toplog soka od jabuke, mogu olakšati disanje jer povećavaju prolazak sluzi. Vlaga u zraku – isparivač ili ovlaživač može dodati vlagu vašem domu, što pomaže olakšavanju disanja. Mijenjajte vodu svaki dan i čistite ovlaživač prema uputama proizvođača. Ukoliko koristite paru, budite vrlo oprezni jer u mnogo slučajeva dolazi do opeklina. Probajte bezreceptne lijekove za prehladu i kašalj – za odrasle i djecu stariju od 6 godina, bezreceptni lijekovi, antihistaminici i analgetici mogu barem malo ublažiti simptome, međutim oni neće sprječiti prehladu niti ju skratiti, te mnogi imaju neke nuspojave.Stručnjaci se slažu da se mlađoj djeci ovi preparati ne bi trebali davati, a prekomjerna i kriva upotreba ovih lijekova može stvoriti ozbiljne posljedice.Lijekove uzimajte samo prema uputama. Neki preparati mogu sadržavati više različitih sastojaka, stoga čitajte upute kako biste bili sigurni da ne uzimati previše svakog preparata. Šta ne djeluje? Iako je lista neefektivnih preparata i aktivnosti dugačka, ovdje je nekoliko najčešćih: Antibiotici – oni napadaju bakterije, ali ne pomažu kod virusa prehlade. Nemojte koristiti stare antibiotike koje imate pri ruci zbog roka trajanja i prestanka djelovanja lijeka. Nećete se brže oporaviti, a neprikladna upotreba antibiotika doprinosi ozbiljnom i rastućem problemu bakterija otpornih na antibiotike. Bezreceptni lijekovi za prehladu i protiv kašlja kod djece – mogu uzrokovati ozbiljne i čak smrtonosne posljedice kod djece, a stručnjaci upozoravaju protiv njihove upotrebe kod djece mlađe od 6 godina. Cink – iako ima pluseva i minusa, pregled dvadesetak studija izvlači sljedeći zaključak: cink pastile ili sirup smanjuju prosječno trajanje prehlade kod inače zdravih ljudi kada se uzme u 24 sata od nastanka prvih simptoma. Čak i korištenje cinka pet mjeseci sprječava nastajanje prehlade kod djece. Međutim, ne možete znati šta je sve u cinkovom proizvodu koji uzimate. Studije ne preporučuju uzimanje cinka ljudima koji imaju hronične bolesti, poput astme jer se njih nije proučavalo studijama i ne zna se kakve nuspojave mogu doći do izražaja. Uobičajene nuspojave su grozan okus i mučnina. Intranazalni cink može uzrokovati trajnu štetu ili čak i gubitak čula mirisa. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Šta ne može škoditi? Bez obzira na studije, neki preparati se i dalje ocjenjuju, kao što je vitamin C.  Vitamin C – konzumiranjem vitamina C u većini slučajeva neće pomoći prosječnoj osobi u sprječavanju prehlada. Međutim, uzimanje vitamina C prije prikazivanja simptoma prehlade, može skratiti simptome prehlade, a može biti dobar za one koji imaju veći rizik od prehlada zbog česte izloženosti – djeca u vrtiću tijekom zime, i slično. Brinite o sebi Iako prehlade prolaze i traju relativno kratko, dok ste prehlađeni osjećate se loše. Sigurno je izuzetno primamljivo isprobati sve preparate, no sve što možete jest pobrinuti se za sebe. Za početak odmarajte, pijte dovoljno tekućina, pazite na higijenu i držite zrak oko sebe vlažnim.  

Šta je to inzulin i kako djeluje?

Šta se dešava s inzulinom kod nekog ko ima dijabetes tipa 2? Šta je to inzulin i kako djeluje? Pripremio: Prof. dr. Salem Alajbegović, magazin VitalPlus Inzulin je jedan hormon kojeg stvara i u krv luči gušterača. Inzulin je ljudima potreban kako bi njihov organizam mogao koristiti glukozu iz krvi. Glukoza je najjednostavniji šećer koji u krv dospijeva iz određene hrane ili pića koji sadrže šećere ili škrob. Primjer ovakve hrane su razni slatkiši i kolači, hrana koja se pravi od brašna, krompir, grah, slatko voće i slično. Pića koja sadrže šećere su zaslađeni napici (npr. kafa, čaj) ili pića koja u sebi prirodno imaju šećere (npr. voćni sokovi, mlijeko i slično). Nakon jela, škrob i razni šećeri se u stomaku razlože do najjednostavnijeg šećera – glukoze. Glukoza iz crijeva ulazi u krv i putem krvi se prenosi do svake ćelije organizma. Svakoj ćeliji je glukoza potrebna za život, jer im služi kao izvor energije, odnosno kao gorivo (kao što je to benzin za automobile). Međutim, da bi glukoza mogla iz krvi ući u svaku ćeliju, potrebno je da u krvi postoji i inzulin koji će “otključati” svaku ćeliju. Dakle, zamislite kao da svaka sitna ćelija u tijelu ima jednu malu bravu u koju mora ući ključ koji će otključati vrata kroz koja će inzulin djelovati na ulazak glukoze u ćeliju. Ovaj “ključ” je inzulin, a “vrata” na ćeliji zovemo receptor. Dakle, kada u krvi postoji određena količina glukoze, tada gušterača direktno u krv luči inzulin, tačno onoliko koliko je potrebno. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Šta se dešava s inzulinom kod nekog ko ima dijabetes tipa 2? Kada neko ima dijabetes tipa 2, najčešće se događa sljedeće: U početku je problem u onim “bravama” koje smo spominjali. Zamislite kao da su “brave” pokvarene, pa neće svaki put da prime “ključ”. Zbog toga velika količina glukoze dugo ostaje u krvi. Gušterača tada pokušava da pomogne da glukoza iz krvi pređe u ćelije i zato luči sve više i više inzulina. Ako se u krvi dugo vremena nalazi velika količina glukoze, tada glukoza počinje da oštećuje krvne sudove i razne organe: oči, bubrege, srce, mozak,… Zato je od samog početka potrebno početi s liječenjem dijabetesa tipa 2, kako bi se spriječila i zaustavila oštećenja organa. U početku se dijabetes tipa 2 može liječiti samo promjenom ishrane i povećanom tjelesnom aktivnosti, te raznim lijekovima u vidu tableta. Ove tablete mogu pomoći da se neke od “brava” poprave ili mogu pomoći da gušterača luči više inzulina. Nažalost, dijabetes tipa 2 je bolest koja vremenom napreduje. Vremenom gušterača postaje iscrpljena i ne može više da stvara dovoljno inzulina. Do ćelija dolazi sve manje i manje inzulina. “Vrata” na njima ostaju zaključana i glukoza ne može ulaziti. Tada se količina glukoze u krvi ne može više održavati u normalnim granicama ni uz pomoć tableta. Glukoza ostaje u krvi, oštećuje organe, a organizam zapravo gladuje bez obzira na količinu hrane koja se pojede. Pošto ne može više da dobije dovoljno energije iz šećera, organizam nastoji da energiju dobije iz masti i bjelančevina koje počinje razgrađivati. Tada se javlja još jedan problem. Velikom razgradnjom masti i bjelančevina u organizmu počnu se stvarati raspadne materije koje truju organizam i dodatno oštećuju organe. Da bi se spriječilo daljnje oštećenje organa i da bi se spriječile komplikacije kao što su srčani udar, moždani udar, teško oštećenje bubrega, slabljenje i gubitak vida, gangrena stopala itd, potrebno je u organizam unijeti ono što mu nedostaje, a to je inzulin u vidu injekcija. On će pomoći da glukoza iz krvi uđe u ćelije, da ne oštećuje krvne sudove, da se ne stvaraju otrovni produkti razgradnje masti i bjelančevina. Uzimanje inzulina kao lijeka će tada pomoći da se spriječe teška oštećenja organa i sačuva dobro zdravlje.    

Povrede skočnog zgloba

Povrede skočnog zgloba sa 15%  zastupljenosti, predstavljaju najčešće povrede u sportu. Pri tom 85% povreda predstavlja uganuće sa lezijom spoljašnjih ligamenata koji nastaju pri mehanizmu izvrtanja (inverzije) stopala. Povreda unutrašnje (medijalne) strane skočnog zgloba je mnogo rjeđa i zastupljena je sa oko 3% . Subjektivne tegobe koje se javljaju pri tom su bol sa spoljašnje strane zgloba, otok najčešće praćen hematomom i otežan oslonac na povrijeđenoj nozi. ŠTA ČINI SKOČNI ZGLOB I ZBOG ČEGA JE ON TOLIKO BITAN? Stopalo je jedno od složenijih dijelova lokomotornog aparata. Prednji dio stopala sastoji se od 5 metatarzalnih kostiju, a na vrhovima se nalaze falange (kosti koje formiraju nožne prste).  Glavna uloga im je da obezbijede tijelu ravnotežu pri hodanju i trčanju. Gornji dio stopala je skočni zglob (articulatio talocruralis - ATC). To je pregibni zglob. Predstavlja spoj donjih (distalni) krajeva dvije kosti potkoljenice (tibia et fibula) i tijela skočne kosti (talus). Veći broj ligamenata povezuje ove kosti istovremeno ojačavajući fibrozni dio zglobne kapsule. Unutrašnju vezu ATC čini lig. deltoideum koji je sačinjen od 4 dijela tj. kraka (pars tibionavicularis, pars tibiocalcanearis, pars tibiotalaris anterior, pars tibiotalaris posterior), dok spoljašnju vezu ATC čine tri ligamenta : lig. calcaneofibulare, lig. talofibulare anterius i lig. talofibulare posterius. U skočnom zglobu je moguće da se stopalo savije nagore (flexio) i nadole (extensio) i s jedne na drugu stranu. Složena građa i višestruka funkcija zgloba su otežavajući momenti pri nastanku povrede. Povreda može biti prije svega povreda ligamenata.  Uslijed prenapregnutosti najčešće dolazi do istegnuća odnosno nategnuća (distensio) ligamenta. Sile naprezanja ne prelaze granicu elastičnosti ligamenta a dolazi samo do pucanja kapilarnih krvnih sudova, prolazne slabosti u funkciji ligamenta i poremećaja u inervaciji. Rezultat ovakvog tipa povrede ligamenta je bol sa lokalnom povišenom temperaturom, otokom i poremećajem funkcije zgloba. Jednostavno dolazi do jake upale u mekim tkivima zgloba. Kad sila opterećenja prelazi granicu elastičnosti ligamenta, njegove niti počinju da pucaju. Tad govorimo o laceraciji ili parcijalnoj rupturi a bol i otok su mnogo jači i uglavnom su praćeni hematomima. Ako ligament puca po čitavoj širini govorimo o rupturi ligamenta. Ruptura je najčešće praćena i oštećenjima zglobne kapsule, pokrovnih hrskavica a nije rijetkost da dolazi i do frakture neke od kostiju stopala. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar DIJAGNOZA Pravilno liječenje podrazumijeva precizno postavljenu dijagnozu. Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike, RTG snimka skočnog zgloba, ultrazvučnog snimka mekih tkiva stopala i po potrebi artrografije, artroskopije i MR-a stopala. Bez tačne dijagnoze pristup liječenju ne može da bude adekvatan. Najčešće greške se prave u sportskim klubovima gdje maseri ili terapeuti na osnovu svog iskustva postave dijagnozu. Ljekari (ortopedi, fizijatri, specijalisti sportske medicine i dr.) se pri tom zaobilaze i najčešće se i ne urade diferencijalno dijagnostičke metode i ne potvrdi tačna dijagnoza. Nakon toga je liječenje produženo, česti su recidivi (povrede se lako obnavljaju) a i sekvele (posljedice) po sportiste su mnogo ozbiljnije. Veličina otoka i hematoma je najčešće u odnosu sa stepenom težine povrede. Palpacijom (opipavanjem) bolnih mjesta dobija se precizan orijentir koji je ligament oštećen. Dodatnim pregledom se isključi mogućnost preloma pete metatarzalne kosti, proksimalne fibule kao i oba maleolusa. Nedovoljno stručni i iskusni terapeuti ali i ljekari, previde da je 4 od 5 uganuća povezano i udruženo sa lezijom (oštećenjem) nervnih struktura potkoljenice (na. pr. nervus peroneus communis ili n. tibialis posterior). Istovremeno, pri pregledu se ispituje i gleda samo povrijeđena noga a zdrava ne. Pri tom ispitivač dolazi do mnogih pogrešnih zaključaka. KAKO LIJEČITI POVREDE SKOČNOG ZGLOBA? Liječenje zavisi od stepena oštećenja zgloba. Osnovni princip je da se spriječe krvarenja i smanje otoci. Smanjenjem krvarenja smanjuju se sekundarni upalni procesi, a smanjenjem otoka obezbjeđuje se normalizacija protoka i ubrzava se oporavak. Imobilizacija zgloba sprječava dalje oštećenje povrijeđenih mekotkivnih struktura zgloba, prije svega ligamenata. Blokade u cilju bržeg oporavka su prečica ka brzom završetku sportske karijere. Principijelno liječenje ima tri faze : Prva faza – liječenje akutnog stanja primjenom RICE metode ( Rest / mirovanje, Ice / led, Compression / kompresija, Elevation / elevacija ) u prvih 48 do 72 h. Druga faza – u zavisnosti od stepena povrede kombinuje se imobilizacija, bandažiranje, fizikalna terapija i jačanje stabilizatora skočnog zgloba. Vježbe moraju biti limitirane granicom bola i ne ide se preko toga. Cilj vježbi je vraćanje funkcionalne osposobljenosti zgloba. Treća faza – započinje u momentu nestanka otoka i bola. Intenziviraju se vežbe (kineziterapija) i isključuje na minimum lokalna primjena analgoantireumatika. Oprezno se vraća sportista na teren uz preporuku da se skočni zglob jedno vreme bandažira ili primenjuje kinezitejping. Preporuka sportistima je da ne žure na borilišta prerano. Obnavljanje povrede (recidivi) su tad vrlo česti. Kod povreda I stepena moguće je pravilnim liječenjem postići oporavak od 0 do 5 dana. Povrede II stepena zahtjevaju liječenje od 7 do 14 dana. Za povrede III stepena vrijeme povratka na teren i izlječenje se očekuje od 21 do 35 dana. Procjena spremnosti sportiste za povratak na teren se određuje na sledeći način:   ne postoje bolovi ni u mirovanju ni pri pokretu, postignut je pun obim pokreta u zglobu, u poređenju sa zdravom nogom povrijeđena je povratila 90% snage mišića, otklonjen strah kod sportiste od obnavljanja povrede. Ovaj tekst nije zamjena za stručnu medicinsku pomoć.  Autor:  dr. Siniša Berić  ,spec. fizikalne medicine i rehabilitacije

Dr. Gežo: Kako prepoznati i liječiti upalu sinusa

Dolaskom hladnijeg vremena povećan je broj onih koji se žale na bolove u glavi. Vrlo često ti bolovi mogu ukazati na upalu sinusa. Rhinosinuitis ili upala sluznice, koja oblaže sinuse, obično nastaje kao posljedica prehlade, virusne infekcije ili alergije, ali je mogu uzrokovati i bolesti zuba ili krvarenja iz nosa. Najčešći simptomi bolesti, prema riječima doc. dr. sci. Alije Geže, otorinolaringologa, su neprohodan i duže vrijeme začepljen nos, gusti sekret, jak bol i osjećaj pritiska u predjelu vrata i uha, zubobolja, povremen gubitak čula mirisa, suzenje očiju, glavobolja koja je praćena visokom temperaturom, umor i malaksalost. Urođeni faktori      – Upala sluznice nosa i sinusa može uzrokovati otok u području vrata (ostija) sinusa, njihovo zatvaranje i razvoj infekcije, pogotovo ako se u roku dva sata ne ispuni zrakom šupljina sinusa. Mnogo faktora je okrivljeno za razvoj akutne bakterijske upale i svakodnevno se ovoj listi dodaju novi, a najčešći su urođeni faktori kao što je tzv. „cistična fibroza“, anatomske abnormalnosti – bulozno promijenjena donja nosna školjka, greben i (ili) bodlja na nosnoj pregradi, određene sistemske bolesti ili medicinski tretmani koji čine da su pacijenti skloni upalama, neoplazme (maligni tumori) kao i alergijske ili tzv. autoimune bolesti – otkriva Gežo. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Rhinosinusitis može nastati i kao posljedica bakterijskih, virusnih ili gljivičnih upala na okolnim organima pacijenta, povreda, primarnog ili sekundarnog izlaganja duhanskom dimu, hronične ili akutne iritacije raznim hemijskim tvarima ili su u pitanju tzv. jatrogeni faktori, kao što su tretman lijekovima ili provlačenje  tzv. nazogastrične sonde iz nosa, kroz ždrijelo do želuca.  Dijagnoza akutne, subakutne i hronične upale sinusa se postavlja na osnovu anamneze, heteroanamneze (podaci koji se dobivaju od pratioca), fizikalnog pregleda, endoskopske pretrage te CT-a, a ponekad i MRI pregleda (magnetna rezonanca). – Liječenje se provodi uključivanjem antibiotika i drugih medikamenata, koji će pomoći da antibiotska supstanca bude adekvatno iskorištena, kao što su lokalni dekongestivni sprejevi koji mogu imati i tzv. kortikosteroidnu komponentu koja reparira (podmlađuje sluznicu),  antialergetici koji smanjuju otok sluznice nosa i sinusa te analgoantipiretici koji smanjuju bol, povišenu temperaturu i djeluju blago protiv upale – naglašava Gežo. Narodna medicina U saniranju simptoma upale sinusa efikasnim su se pokazali i tzv. “lijekovi iz narodne medicine”, koji po riječima našeg sagovornika, ako se pravilno izaberu, mogu pomoći konzervativnoj terapiji sastavljenoj od odgovarajućih lijekova. Među prvima su eterična ulja majčine dušice i nane koja se, ukapana u toplu vodu, koriste za inhaliranje. Pomoći će i rendani hren kojeg ćete staviti na toplu ringlu, pa nekoliko minuta udisati isparavanja. – Eterična ulja pomažu, ali bih pacijentima preporučio da bježe od tzv. manufakturno pripremljenih pripravaka,  kao što je kombinacija alkohola i propolisa, kojeg prave “priučeni ljekari i aromaterapeuti”. To govorim iz iskustva, jer sam se susretao sa pacijentima koji su na taj način “liječili” upalu sinusa, pa nepovratno izgubili čulo mirisa – napominje doc.dr.sci. Gežo.  

Žučni kamenci

Žučni kamenci mogu biti građeni od holesterola i od pigmenata. Holesterolski žučni kamenci predstavljaju nakupine holesterola u udjelu većem od 50%. Pigmentni žučni kamenci sadrže holesterol u udjelu manjem od 20% i prvenstveno su građeni od kalcijumskih bilirubinata. Žučni kamenci često ne uzrokuju nikakve smetnje, radi se o tzv. “klinički nijemim” slučajevima, te se u takvim slučajevima liječenje i ne provodi. Žučni kamenci mogu uzrokovati pojavu žučne kolike koja se manifestira pojavom iznenadnog jakog bola u trbuhu lokaliziranog ispod desnog rebarnog luka koji se širi u leđa i naviše prema desnom ramenu. Napad boli se najčešće javlja u periodu do 2h nakon obroka i praćen je pojavom mučnine i povraćanjem. Žučni kamenci se najčešće javljaju kod osoba životne dobi preko 45 godina starosti, kod pretilih osoba i nešto češće kod žena Žučni kamenci uzrokuju sljedeće tegobe: Dugotrajne smetne u probavnom sistemu koje se javljaju nakon obroka bogatog masnoćama i manifestiraju se pojavom mučnine, nadimanja i vjetrova praćenih osjećajem nelagode u trbuhu. Važno je znati da i neke druge bolesti kao što je ulkus ili čir na dvanaestopalačnom crijevu ili gastritis upala sluznice želudca mogu stvarati slične tegobe. Iznenadna pojava napada bola u gornjem desnom dijelu trbuha koji se širi u leđa i u desno rame i javlja obično poslije jela. Ovakvi napadi bola mogu trajati različito dugo i do nekoliko sati i najčešće se ponavljaju. Mučnina i povraća nje su čest pratioc napada bola kod pacijenata sa žučnim kamencima. Pojava povišene tjelesne temperature. Ukoliko žučni kamen začepi glavni žučovod može doći do upale koja se manifestira lošim opštim stanjem, jakim bolom u trbuhu, povišenom tjelesnom temperaturom, žuticom, pojavom stolice boje gline. Pojava ovakvog stanja može ozbiljno narušiti i ugroziti zdravlje i život pacijenta te se preporučuje odmah javiti ljekaru. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Žučni kamenci se najlakše otkriju prilikom ultrazvučnog pregleda abdomena kada se pregleda i jetra i žučna kesica. Ultrazvučni pregled posjeduje visoku senzitivnost i specifičnost za otkriće žučnih kamenaca. Pored žučnih kamenaca ultrazvučni pregled omogućava prikaz dilatiranih duktusa koji upućuju na opstrukciju. Ultrazvučno je također moguće prikazati gas u žučnoj kesici, te tečnost koja se nalazi oko žučne kesice što upućuje na upalni proces žučne kesice. Žučni kamenci se najlakše otkrivaju ultrazvučnim pregledom abdomena Žučni kamenci mogu da budu različite veličine od nekoliko milimetara pa do nekoliko centimetara i više u promjeru. Najčešće su u obliku kuglice. U laboratorijskim nalazima često nalazimo blagi porast  bilirubina i jetrenih transaminaza. Napad žučne kolike kao i akutno zapaljenje žučne kesice se najčešće zbrinjavaju hirurški, operativnim tretmanom liječenja. U slučaju da tegobe nisu toliko izražene moguće je i medikamentozno liječenje pomoću lijekova koji rastvaraju žučne kamence. Ovakvo liječenje je dugotrajno i uspješno samo kod oko polovine pacijenata. Sa žučnim kamencima se može živjeti ali je potrebno obratiti pažnju način i vrstu ishrane, odnosno izbjegavati ishrnau koja može pogoršati stanje i izazvati napad boli. Preporučuje se ishrana bogata vlaknima, voćem i povrćem, žitaricama, grah, grašak i hrana siromašna mastima. Iz ishrane je potrebno isključiti hranu bogatu mastima i holesterolom. U pravilnoj ishrani preporučuje se pet do šest manjih dnevnih obroka, te kratak odmor oko pola sata nakon svakog obroka. Također je važan  dnevni unos tekućine oko 2 litra kako bi se smanjila koncentracija žuči. Hrana i piće koje konzumirate bi trebali biti umjerene temperature. Osobama koje imaju žučne kamence preporučuje se izbjegavati konzumacija prevruće i hladne hrane i pića. Preporučuje se konzumacija toplog čaja, svježeg voća i povrća, integralne žitarice, riža, grašak, grah, u manjim količinama nemasno meso i svježi kravlji sir. Unos masnoća je moguće smanjiti unosom nemasnog mlijeka (0,9% mliječne masti), pilećeg ili purećeg mesa bez kožice, ribe, kuhane hrana. Gorke namirnice (artičoka, cikorija) i gorko ljekovito i začinsko bilje (ružmarin i šafran) također mogu doprinijeti zdravlju žučne kesice. Preporučuje se izbjegavati slatkiše i namirnice sa prerađenim šećerima, čokoladu i kofein. Poliklinika Dr. Kozarić    

PET skener - revolucija u medicini

Sarajlija prim. dr. Esad Bučuk, specijalista radiolog, ultrasoničar, nakon Medicinskog fakulteta i specijalizacije završio je postdiplomski studij iz radiologije, a subspecijalizaciju iz ultrazvuka i kurs iz magnetne rezonance obavio je u Bruxellesu 2011. godine kao stipendista Francuske zajednice u Belgiji. U intervjuu za Oslobođenje objasnio je rad i primjenu najsavremenijeg aparata danas u svijetu medicine za rano dijagnosticiranje bolesti PET skenera. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Najsavremeniji aparat za rano dijagnosticiranje bolesti od malignih do infarkta srca PET skener smatra se revolucijom u medicini, odnosno dijagnostici, koliko on danas pomaže medicinskim stručnjacima i koliko je značajan za pacijente? Koliko PET skener danas pomaže ljekarima i koliko je značajan pacijentu, govori podatak da postoji u skoro svakoj većoj klinici u zapadnoj Evropi i svijetu. Neophodan je u ranoj dijagnostici Alzheimerove bolesti, epilepsije, otkrivanja tumora glave, pluća, štitnjače, dojke i drugih... Srbija je kupila više PET skenera, kao i Hrvatska, gdje je to već rutina za potrebne slučajeve, gdje uglavnom idu i pacijenti iz BiH. Kod naših susjeda već su u funkciji privatne i državne medicinske ustanove. Savremena dijagnostika zahtijeva upotrebu PET skenera. Neophodno je da u BiH imamo savremenu dijagnostiku. Radioaktivni pozitroni Pozitronska emisiona tomografija (PET) je jedinstvena tehnika koja omogućava vizuelni prikaz i procjenu najosjetljivijih metaboličkih procesa koji se odvijaju u ćelijama različitih tkiva i organa. To je jedna od najvažnijih imidžing-dijagnostičkih procedura koja se pretežno koristi u onkologiji, neurologiji i kod kardiovaskularnih bolesti. Ova tehnika koristi pozitivno napunjene čestice - radioaktivne pozitrone da detektuje najfinije promjene metabolizma i hemijske promjene tijela, u kolor-kodiranoj slici fukcioniranja tijela. PET skener mjeri važne funkcije, kao što su brzina protoka krvi, korištenje kiseonika i metabolizam šećera... PET snimak prikazuje hemiju organa i tkiva. Radiofarmaci, kao, naprimjer, FDG (fluorodeoksiglukoza), koga čine šećer (glukoza) i radionukleid (radioaktivni element), koji zrači, ubrizgaju se u pacijenta, a emisija radioaktivnog zračenja se mjeri PET skenerom. PET skener se sastoji od niza detektora koji okružuju pacijenta. Korištenjem gama zraka koje daje injektovani radionukleid, PET mjeri količinu metaboličke aktivnosti na posmatranom mjestu u organizmu i to pretvara u odgovarajuću sliku. Tako pacijent stiže efikasno do dijagnoze. Na koji način PET skener omogućava rano dijagnosticiranje bolesti, a posebno kada se radi o malignim oboljenjima? Ćelije raka imaju višu metaboličku aktivnost nego normalne ćelije, pa se one vide kao gušća oblast na PET snimku. Ovo je dijagnostika pomoću uređaja koji posmatra najsitnije procese na ćelijskom nivou, snima rad svih organa. PET skener ima veliku primjenu u onkologiji, jer jedini može da "vidi" živo, tumorsko tkivo, pa se zato koristi u otkrivanju metastaza i za razlikovanje zaostataka i recidiva tumora od oštećenja koja su nastala zračenjem. Takođe, ovaj uređaj može da procijeni maligni potencijal tumora i da na osnovu toga ljekar prognozira tok bolesti, ali i da pruži procjenu osjetljivosti tumora na pojedine citostatike. Aparat omogućava precizno planiranje zračenja, a potom i procjenu efekata specifične terapije. PET skener je dugi niz godina zaživio u evropskim zemljama, pa čak i zemljama regiona, Srbiji i Hrvatskoj, ima li naznaka da ovakav aparat koji se smatra revolucijom u medicini, odnosno dijagnostici ugleda svjetlo dana i u BiH? U štampi je objavljeno da se priprema stavljanje u funkciju jednog takvog aparata u bolnici Koševo u Sarajevu. Šta se čeka, pitanje je i za mene. Metoda je imperativna, naznaka ima. Nadam se da ćemo imati uskoro dobre vijesti o PET-u u BiH. Otkrivanje Alzheimerove bolesti Ovaj najsavremeniji aparat izuzetno je značajan u ranom otkrivanju Alzheimerove bolesti, uzrokuje progresivno gubljenje pamćenja, što je bolest današnjice u svijetu? Alzheimerova bolest uzrokuje progresivno gubljenje pamćenja. Samo u SAD-u je više od dva miliona oboljelih. Najvažnije pitanje - kako prepoznati prve udare na mozak od Alzheimerove bolesti mnogo prije nego se pojave simptomi gubitka pamćenja. Donedavno je metodičko otkrivanje bolesti bilo moguće vršiti samo testovima za memorisanje kad je već prekasno za terapiju. PET skener otkriva postojanje bolesti u najranijem početnom stadiju na osnovu detekcije količine nakupljenog amiloida, čak i u tragovima, supstance mrtvih ćelija mozga koje karakterišu Alzheimerovu bolest, čije napredovanje uzrokuje progresivan nepovratni gubitak memorije ljudskog mozga. Dakle, već molekule amiloida se učine vidljivim putem medicinske slike. PET dijagnostika omogućuje da se preduzmu mjere na vrijeme (onoliko koliko je medicina u mogućnosti danas) i da se uspore posljedice, čak i nakon 50 godina starosti pacijenta, u očekivanju prave terapije. Slike dobivene PET-om pokazuju zdrav mozak ili bolestan, a crvene zone potvrđuju prisustvo nakupina amiloida u mozgu, odnosno postojanje Alzheimerove bolesti. Pregled na PET aparatu ne traje duže od jedan i pol sat. Injekcijom se ubrizgaju molekule PIB (liječnički preparat - kontrastno sredstvo) u krvotok i sačeka da mali dio uđe u mozak i fiksira u plakove - nakupine amiloida, a potom se skenira pacijentov mozak na PET uređaju. PET-om omogućujemo da se slijedi prisustvo, odnosno eventualna progresija bolesti ili naprosto konstatuje da čovjek nema Alzheimerovu bolest i to u najranijoj fazi. I to mnogo godina ranije nego bi se prema simptomima moglo i posumnjati na postojanje ovog teškog oboljenja od kojeg su bolovali i Branko Ćopić i Ronald Regan, u kojoj čovjek na kraju ni ne zna za sebe niti zna svoje ime, i nikog i ništa ne prepoznaje. S obzirom na to da ste usavršili rad na ovom aparatu vani, gdje ste dobili i certifikat, na koji način se obavlja pregled na PET skeneru i koliko je on lagodan, odnosno bolan za pacijenta? Ubrizga se mala količina radioaktivnog materijala, naprimjer injekcijom, koji se putem krvi nakuplja u organima i tkivima. Sačeka se kratko vrijeme da se radioaktivna supstanca koja proizvodi radioaktivne pozitrone apsorbuje u tijelu i pronađe u tijelu normalne hemijske materije kao što su - ugljik, azot i kisik. U ciljanom organu: glavi ili srcu traserovi pozitroni se sukobljavaju sa njihovim elektronima - negativnim česticama. Taj sudar proizvodi gama zrake (slične rentgenskim) koje detektuje gama kamera, odnosno prsten PET skenera postavljen u aparatu oko pacijentovog tijela nakon čega uslijedi analiza sa kompjuterskom slikom metabolizma organa. Sve vrijeme pregleda pacijent leži kao kod klasičnog pregleda CT skenerom. Mašina rotira oko njegovog tijela detektujući gama zračenje i šaljući slikovne podatke u kompjuterski sken na uvid radiologu. U suštini, tu su dvije slike moguće za analizu: nazovimo je prva, koja se detektuje gama kamerom što je posao za specijalistu iz nuklearne medicine, i druga, nazovimo je poseban CT sken, koji je za analizu radiologa. U Kliničkom centru u Kortrijku u Flandriji (Belgija), specijalista iz nuklearne medicine očita svoj dio posla - nalaz, a potom radiolog svoj. PET pozitron proizvodi trodimenzionalnu sliku funkcionalnog procesa u tijelu. Sistem detektuje gama zrake emitovane indirektno sa pozitrona radionukleida - biološki aktivne molekule. Moderni skeneri sa trodimenzionalnom slikom često su udruženi CT pregledom u istom momentu u istoj mašini, tokom istog pregleda. Radioaktivni traser korišten pri PET skenu smatra se sigurnim jer ima kratak poluživot i brzo nestaje iz tijela. Pregled traje kratko, vrlo je udoban, ugodan i neinvazivan. Kada sam 2011. godine bio na edukaciji u PET centru AZ Groeinge u Kortrijku u nastojanju da spoznam ovu dijagnostiku, bio sam srdačno dočekan od direktora PET centra prof. dr. Alexa Maesa. To je naučnik svjetskog glasa o temu PET. Svesrdno je nastojao da me sa saradnicima što više uputi u ovu, za nas u BiH, potpuno novu medicinsku tehnologiju. Jonizirajuće zračenje Koliko je radioaktivni traser opasan za pacijenta? PET skeniranje izlaže pacijenta jonizujućem zračenju. Doza zračenja je značajna - obično oko 5-7 mSv (mikrosiverta). Ponekad u savremenoj praksi kombinovani PET/CT pregled može iznositi i oko 23-26 mSv za osobu tešku 70 kilograma. Dozvoljena godišnja doza zračenja iznosi 4-9 mSv. Zbog zračenja trudnice ne treba da idu na PET skener. S tim u vezi određena pitanja ženi moraju biti upućena prije pregleda. Kakva je razlika između PET i CT skenera? Ukratko, PET ima gama kameru, tu imamo izotopsko zračenje sa kratkim poluvremenom života. Radiotraser se brzo eliminiše sam iz pacijenta. Kod CT-a se radi o rentgenskom zračenju, oba u funkciji određene vrhunske tehnologije. Sistemi su različiti, no to je, ukratko, - bazno. Sa PET-om se ulazi mnogo dublje u analizu materije ljudskog organizma, u hemijsku sliku. Trenutno je PET najefikasniji metod u otkrivanju recidiva raka sa značajnim prednostima u odnosu na CT i magnetnu rezonansu (MR). Izjavili ste kako PET skener nije (pre)skup jer je zdravlje svugdje u svijetu najskuplje? Potrebno je imati PET aparat(e). On košta više od dva miliona eura. Sudeći prema broju instalisanih aparata koji su posvuda u Evropi i šire, nikako nije skup. Još bolje je imati PET centar, no to je još mnogo skuplje. PET skener je obično smješten u medicinskom centru koji ima mali ciklotron, ili je relativno blizu od regionalnog ciklotrona, koji će snabdjeti dijagnostiku sa PET traserom - kontrastnim sredstvom.  

Prof. dr. Senad Mehmedbašić - pionir u reproduktivnoj medicini u BiH

Poštovani profesore Mehmedbašić, Vi ste pionir u reproduktivnoj medicini u Bosni i Hercegovini. Prvi ste u BiH dobili bebu postupkom vantjelesne oplodnje. Recite nam nešto o tome. Da, tačno prije 15 godina počeo sam se baviti reproduktivnom medicinom. Upravo tada, 1999. godine u Zavodu “Mehmedbašić“ smo dobili prvu bebu postupkom vantjelesne oplodnje domaćim snagama. Bili smo vrlo sretni i ponosni što smo savladali kompliciranu i vrlo zahtjevnu medicinsku metodu asistiranih reproduktivnih tehnologija. Bili smo također sretni jer smo našim pacijentima podarili mogućnost da u svojoj zemlji ostvare roditeljstvo. Od tada su hiljade parova ostvarili svoje želje i dosanjali svoje najljepše snove – dobili dijete. Nastavili smo se razvijati i educirati i danas Zavod „Mehmedbašić“ sa velikim uspjehom primjenjuje sve metode vantjelesne oplodnje. Prvi smo u BiH dobili trudnoću nakon mikroinjekcije, sofisticirane metode liječenja muške neplodnosti. Molim Vas recite nam nešto o reproduktivnoj medicini, njenom statusu u našoj zemlji, eventualnim  problemima i uspjesima? Nažalost, reproduktivna medicina u našoj državi nije dovoljno razvijena, i ne prati razvijeni svijet. To je grana medicine u kojoj se zadnjih decenija dešavaju veličanstveni pozitivni pomaci, takvi i toliki da sa sigurnošću možemo tvrditi da nema bračnog para koji, bez obzira na problem, ne može postati roditelj. Reproduktivna medicina je danas postala čitav medicinski pokret. Npr. uposlenici Zavoda “Mehmedbašić“ su članovi ESHRE-Evropske asocijacije za humanu reprodukciju i embriologiju čiji godišnji sastanak okupi oko 10.000 učesnika. Oprema i medicinska tehnika u okviru reproduktivne medicine, doslovno, omogućava pogled i spoznaje o jednom donedavno potpuno nepoznatom i tajanstvenom svijetu, svijetu nastanka ljudskog bića. Nije medicina spoznala sva zbivanja jer nema metode kojom će uvijek, “iz prve“, svakoj pacijentici dobiti trudnoću. Danas je liječenje neplodnosti proces jer postoje određeni limiti uspješnosti, ali uporan, odlučan bračni par uz pomoć društva, razumjevanjem države, zahvaljujući medicinskoj struci dođe, prije ili kasnije , do djeteta. Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Zašto kod nas nije dovoljno razvijena reproduktivna medicina? Više je razloga ovoj činjenici. U vrijeme intenzivnog razvoja ove medicinske specijalnosti mi smo bili jako hendikepirani jer smo “sastavljali“ ratom razrušeni zdravstveni sistem. Nažalost, evo već dvije decenije ne uspijevamo na pravi način, sistemski, organizirano, pravilno prići pravnom, ekonomskom i stručnom rješenju bolesti što se zove bračna neplodnost. Parovi kojima treba takvo liječenje prepušteni su sami sebi. Nemamo (jedini u Evropi!) zakon koji reguliše medicinski potpomognutu oplodnju. Zdravstveni fondovi ne izdvajaju novac za liječenje bračne neplodnosti, niti jedna javnozdravstvena ustanova ne radi praktično, sistemski i kontinuirano postupke vantjelesne oplodnje, studenti i specijalizanti se o ovom problemu vrlo malo ili nikako ne educiraju, nemamo fakulteta koji “proizvodi“ embriologe. Sve su ovo kockice koje složene daju tamni mozaik našeg stanja u reproduktivnoj medicini. Pacijentima su ostali privatni medicinski centri koji jedini rješavaju ovu problematiku.  Šta je sa Zakonom o biomedicinskoj oplodnji? Prijedlog Zakona o biomedicinski  pomognutoj oplodnji je „zapeo“ negdje u parlamentarnim procedurama Federalnog parlamenta zbog, po mom mišljenu bezosjećajnosti, nebrige, neznanja ili neshvaćanja ozbiljnosti problematike. Bračna neplodnost je bolest, koju svako onaj ko je od nje bolestan, ima pravo da liječi. Država je dužna da, kao i za sve bolesti, obezbjedi uslove za to liječenje. Pravila liječenja donosi zakon, materijalnu podršku za liječenje daju zdravstveni fondovi. Koliko je važan zakon pokazuje primjer Republike Češke gdje je davno usvojen vrlo liberalan zakon koji je omogućio pacijentima liječenje svih razloga neplodnosti, struci da svo ovo vrijeme stasava u vrh kvaliteta. Rezultat toga je činjenica da za neke metode liječenja neplodnosti u Češku dolaze pacijenti iz čitavog svijeta. Ja sam bio predsjednik Komisije, imenovane od prethodnog Ministra zdravstva prof. Mesihovića, koja je prije 3 godine, kao struka, uradila prijedlog Zakona o biomedicinskoj potpomognutoj oplodnji. Nismo mi izmišljali ništa novo: oslonili smo se na preporuke Evropske asocijacije za humanu reprodukciju i embriologiju, na Zakone nama susjednih zemalja, ispoštovali naše specifičnosti i donijeli prijedlog koji je našim pacijentima omogućavao sve ono što je obezbjeđeno, jako davno, svim parovima u Evropi. Ništa više, čak i nešto manje zbog, eto, naše specifičnosti. I Zakon je poslije duge javne rasprave po kantonima/županijama, nakon javne rasprave u Parlamentima Federacije „pao“. Sada je negdje u ladicama, čeka novu priliku. Do tada i pacijenti i struka će da plivaju u beznađu, neko će loviti u mutnom („kad nije nešto zabranjeno, dozvoljeno je“), naš će natalitet i dalje ići u sunovrat, država („demokratska“) će i dalje oduzimati svojim sugrađanima pravo na potomstvo. I dalje će neko poradi svog svjetonazora, drugim braniti da budu roditelji. U našem usnulom društvu nećemo imati masovne udruge pacijenata da do neba dignu glas protiv ove Božije i ljudske nepravde!!!    Profesore Mehmedbašić, možete li nam objasniti šta Vaš IVF centar nudi pacijentima? Naš IVF centar postoji već 15 godina. Zavod “Mehmedbašić“ raspolaže akademskim znanjem, ogromnim iskustvom i savremenom opremom što nam omogućava da radimo sve metode vantjelesne oplodnje. To su: inseminacija, klasična vantjelesna oplodnja-IVF (za liječenje ženskih razloga neplodnosti), mikroinjekcija-ICSI (za liječenje muških razloga neplodnosti), TESA(E), MESA(E), PESA(E)/ICSI kod najtežih oblika neplodnosti muškarca. Dobijali smo trudnoće i u populaciji paraplegičara, što je vrlo zahtjevan i specifičan metod. Planiramo ugovorom sa stranim dijagnostičkim centrom omogućiti pacijentima (kojima to treba iz medicinskih razloga) i predimplatacijsku genetsku dijagnostiku – PGD. Također namjeravamo početi sa krioprezervacijom gameta, embrija i tkiva što će još više povećati kvalitet i uspješnost postupaka. Osim toga Zavod raspolaže i svim dijagnostičkim procedurama potrebnim za otkrivanje razloga neplodnosti, što je neophodno za pravilno liječenje. Kod nas se radi dijagnostika prohodnosti jajovoda (HSC cum CD), spermiogram, hormonski status supružnika (FSH, LH, E2, prolaktin, dihidroandrosteron, testosteron, AMH,TSH, progesteron), detekcija genetskih uzroka neplodnosti (kariogram, mikrodelecija Y hromozoma). Sofisticiranom i najosjetljivijom metodom molekularne biologije, Real Time PCR tehnologijom, otkrivamo bakterijske i druge agense koji mogu biti smetnja zatrudnjivanju (klamidija, ureaplazma, mikoplazma, MRSA, sifilis, hepatitis B i C, HIV, HPV skrining i genotipizacija). Ovom metodom otkrivamo genetske razloge trombofilije (sklonost zgrušavanju krvi što može biti razlogom neupješnih IVF postupaka). Multidimenzionalnim ultrazvučnim tehnikama (3D i 4D ultrazvuk) detektiramo građu i funkciju reproduktivnih organa što je vrhunac dijagnostičke tačnosti. Naš biokemijski laboratorij radi sve rutinske biomedicinske pretrage. Svim ovim procedurama obezbjedili smo pacijentu potrebnu uslugu, dijagnostičku i terapijsku na jednom mjestu. Moram dodati i ove važne činjenice: cijene naših usluga se nisu mijenjale ovih 15 godina i najniže su u okruženju. U ovoj godini smo prisiljeni povećati cijene zbog rasta troškova, ali će i tada one biti manje od drugih centara. Dodaću i to da se naš IVF centar kadrovski ojačao magistrom embriologije i embriologom seniorom u Evropskoj asocijaciji za humanu reprodukciju i embriologije. IVF laboratorij je renoviran, urađen je prema najsavremenijiim arhitektonskim zahtjevima, zahtijevima kvaliteta zraka, podpritiska i temperature, upotrebljavamo savremene instrumente i opremu, obezbjeđena je kontrola kvaliteta kroz guidelines procedure. Time se stiču uslovi da naš IVF centar pristupi procesu certificiranja po standanrdima ESHRE što je još jedna kockica u dostizanju evropskih standarda u oblasti biomedicinske pomognute oplodnje.

Bolesti štitne žlijezde - Dr. Zelija Velija - Ašimi

Bolesti štitne žlijezde ne utječu samo na fizički, nego i psihički život čovjeka. Dok se svakodnevno borimo sa stresom, štitna žlijezda je prva na udaru. Zbog toga i ne čudi što je sve veći broj oboljelih od ove bolesti, čiji simptomi u prvi mah mogu proći i sasvim neopaženo.  Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Doc. dr. Zelija Velija – Ašimi, Poliklinika Al Tawil Koliko je opasno oboljenje štitne žlijezde ? Zbog nedostatka ili viška hormona štitne žlijezde može doći do niza poremećaja, pa čak i do smrtnog ishoda. Na primjer, neke od funkcija na koje utječu jeste povećanje bazalne potrošnje kisika i stvaranje toplote (termogeneza). Povećavaju i sintezu bjelančevina, kao i minutni volumen srca. Važnu ulogu igraju i u reprodukciji i održavanju normalne trudnoće, a potiču i proces okoštavanja, rast kosti u dužinu te lučenje hormona rasta. Sudjeluju u razvoju centralnog nervnog sistema, te osiguravaju budnost, reakcije na podražaje, pamćenje i sposobnost učenja. Zahvaljujući štitnoj žlijezdi imamo normalno odvijanje rasta i razvoja, kao i normalno fukcionisanje centralnog nervnog i kardiovaskularnog sistema. Zbog svega navednog, svaka bolest štitne žlijezde može biti opasna i izazavati poremećaj u našem organizmu. Glavni uzroci i simptomi oboljenja Nepravilna ishrana, neuredan život, hronična nervoza i stres, pretjerani napor tokom dužeg vremenskog perioda. Tu su i nasljedni faktori, manjak ili višak joda, virusi, upalni procesi na štitnoj žlijezdi, autoimuni poremećaji, kao i radijaciona terapija (zračenje). Simptomi zavise od toga o kojem je oboljenju štitne žlijezde riječ. Naime, poznato je pet velikih grupa bolesti štitne žlijezde. Prva grupa uključuje bolesti vezane za produkciju hormona, koja može biti povećana - hipertireoidizam ili  smanjena – hipotireoidizam. Druga grupa uključuje bolesti koje uzrokuju povećanje štitne žlijezde i posljedične kompresije na okolne strukture vrata, a najčešće se opisuju kao “masa” u području vrata tzv. strume. Zatim tu su još upalne promjene štitne žlijezde (akutni, subakutni i hronični tiroiditis), fokalne promjene (ciste, nodusi…), odnosno formacije koje mogu predstavljati potencijalnu opasnost za nastanak karcinoma štitne žlijezde i na kraju karcinomištitne žlijezde. Broj oboljelih od ove bolesti svakodnevno raste Tačan broj osoba sa oboljenjem štitne žlijezde u BiH nije poznat, s obzirom da ne postoji registar za iste na nivou države. Ono što mi ljekari u svom svakodnevnom radu primjećujemo jeste da je broj oboljelih u stalnom porastu. Naročito je primjetna veća učestalost autoimunog tireoiditisa koja se bar djelomično objašnjava povećanim unosom joda u hrani, te povećanim stresom. Hashimoto tireoiditis je oboljenje sa prevalencom od 3-4% ukupnog broja stanovnika. Učestalost hipertireoze je 0.5-1.8%, dok od raka štitne žlijezde od 100.000 stanovnika godišnje oboli njih 9. Pazite kako se hranite! Ishrana igra veliku ulogu. Tako, na primjer, glavni uzrok hipotireoze naročito u nerazvijenim zemljama i endemskim područjima je nedostatak joda u prehrani. Zbog toga ga je neophodno dodavati svakodnevnoj prehrani kroz jodiranu so ili namirnice bogate jodom (riba, školjke i morski plodovi). Važan je i svakodnevni unos vitamina C, E, B2 (riboflavin), B3 (niacin), B6 (piridoksin), cinka, selena i aminokiseline tirozina kojom obiluju riba, meso, mliječni proizvodi i mahunarke. S obzirom da hipotireozu karakterizira usporen metabolizam, usporena probava, povišene masnoće u krvi i dobijanje na tjelesnoj težini, potrebno je optimizirati svakodnevnu prehranu. Uz obilnu hidraciju i pojačanu tjelesnu aktivnost, organizmu se treba osigurati dovoljan unos prehrambenih vlakana, koja će pojačati osjećaj sitosti, potaknuti crijevnu peristaltiku i smanjiti apsorpciju suvišnih masnoća. Kod hipertireoze, obzirom na stanje ubrzanog metabolizma, odnosno katabolizam, dolazi do propadanja jednog dijela mišićne i koštane mase pa se preporučuje povećan unos aminokiselina, proteina i kalcija.Pozitivan efekat imaju i omega-3 masne kiseline, vitamin C, grah, cvjetača, soja i sojini proizvodi, tamnozeleno lisnato povrće te kurkumin, srčanik (biljka iz porodice mente). Da li oboljela štitna žlijezda utječe i na psihu čovjeka? Naime, ova oboljenja dovode do promjene raspoloženja, promjene sposobnosti koncentracije, pamćenja, nesanice odnosno pospanosti. Ponekad su ti poremećaji toliko izraženi da završe na liječenju na psihijatrijskim klinikama kao teške psihoze, a zapravo je u pozadini oboljenje štitne žlijezde. Kod psihičkih poremećaja, mi ljekari, obavezno razmišljamo i o mogućnostima bolesti štitne žlijezde. Problemi sa reproduktivnim zdravljem Kod hipotireoze menstrualni ciklusi budu neuredni i ako se bolest ne liječi mogu potpuno izostati. S druge strane, kod hipertireoze, oni budu učestali i obilni što značajno iscrpi organizam žene. Ukoliko pacijentica ima hipotireozu, u trudnoći je neophodno uzimati redovno i u dovoljnoj dozi nadomjesnu terapiju tj. tiroksin. Ako je u pitanju hipertireoza, u trudnoći se mora se uzimati terapija. U ovom slučaju tireosupresivna terapija i to PTU, lijek za koji se zna da ima najmanje neželjenih efekata u odnosu na plod. Problemi mogu nastati ukoliko majka ne koristi preporučenu terapiju. Šta u slučaju operacije štitne žlijezde? U slučaju totalne tiroidektomije, gubitak funkcije štitne žlijezde se može vrlo uspješno nadomjestiti redovnim uzimanjem potrebnog hormona u vidu tableta svako jutro. Kako preventivno sačuvati zdravlje štitnjače? Stres definitivno pogoršava stanje štitne žlijezde, a često je i glavni uzrok poremećaja. U svakom slučaju važna je zdrava ishrana, uredan način života, te izbjegavanje stresa i napora u mjeri u kojoj je to moguće, posebno kod žena. Naime, bolesti štitne žlijezde se češće javljaju upravo kod njih. Na primjer, hipertireoza se javlja 4-10 puta češće kod žena i to u starosnoj dobi od 20 do 50 godina.   Izvor: Women.ba