Caplan: Vakcinacija je obaveza cijele zajednice

24.08.2017. 10:21

Dr. Arthur L. Caplan, profesor bioetike na Njujorškom univerzitetu, autor je 35 knjiga i nekoliko stotina naučnih radova te član brojnih odbora međunarodnih organizacija u oblasti bioetike i zdravstva.

Jedan od najuticajnijih stručnjaka u oblasti zdravstva u SAD-u govori o važnosti vakcinisanja djece i borbi za obrazovanje dijela roditelja koji se tome protive.

"Veći je rizik imati mačku nego primiti vakcinu", kaže Caplan, koji ističe da roditelji imaju pravo da ne vakcinišu dijete, ali ne i da zbog njihove odluke budu zaražena druga djeca.

Je li pitanje vakcinacije uopšte tema u Sjedinjenim Američkim Državama? Šta je vakcinacija za prosječnog Amerikanca?

- U SAD-u postoji pitanje vakcinacije djece i vakcinacije odraslih, jer morate nekada da se vakcinišete protiv nekih bolesti. Uopšteno gledano, Amerikanci snažno podržavaju vakcine. Procenat ljudi koji vakcinišu djecu je vjerovatno devedeset odsto. S druge strane, procenat ljudi koji dobijaju vakcine protiv gripa je vjerovatno oko 50 odsto. Dakle, postoje razlike, ali veoma je snažna posvećenost vakcinaciji djece. Međutim, postoje „džepovi“ ljudi koji žive u pojedinim gradovima ili naseljima koji nisu sigurni u vakcine i ne vakcinišu dovoljno i gdje procenat ide i do pedeset odsto.

I oni su opasni, jer bolesti mogu da se prošire iz tih malih zajednica na široku populaciju. Ljudi se pitaju, kako je to moguće, ali treba znati da učinkovitost vakcine nije 100 odsto, već vjerovatno oko 90 odsto. Tako da, ako mali broj ljudi ne obavi vakcinaciju, to može da raširi zarazu.

Ako se odlučite da ne vakcinišete dijete, šta to donosi običnom čovjeku?

- Imali smo veliku raspravu u SAD-u. Pitali smo se, ako ne želite da vakcinišete dijete, da li ono smije da ide u školu? Sada u mnogim saveznim državama imamo regulativu, doduše ne u svim, da ne možete da upišete dijete u školu ako nije vakcinisano. Rekli smo, ako ne postoji medicinski razlog, tj. ako dijete ne može da prihvati vakcinu, ili na njega ne djeluje zbog npr. bolesti, morate da ga vakcinišete.

Na primer, Kalifornija je nedavno donijela tu regulativu i procenat vakcinacije je porastao sa 90 odsto na 95 odsto. Mi kažemo, ne možete drugu djecu da dovodite u rizik, ako ne vakcinišete svoje dijete, što znači da ne možete da ga upišete u školu. Nevakcinisana djeca dovode drugu u rizik od boginja ili zaušaka ili velikog kašlja, gripa ili drugih bolesti...

Ne zaboravite, ne vakcinišete se samo da biste sebe zaštitili sebe ili svoje dijete, ima drugih ljudi, djece koja boluju od raka, neko ima transplantirani organ, neko ima autoimunu bolest... Ti ljudi ne mogu da se vakcinišu, jer njihov imuni sistem ne radi. Jedini način da se oni zaštite je da im vi ne prenesete bolest. Djelimično, vakcinišemo se da bismo zaštitili druge. To je obaveza zajednice, nije to samo do pojedinca.

 

Šta je sa zaposlenima u zdravstvenim ustanovama?

- Pomislili biste da ljudi koji rade u bolnicama ili domovima za stare će se u najvećoj mjeri vakcinisati, ali čak i tu je bilo mnogo ljudi koji se nisu vakcinisali. Tako sam prije šest ili sedam godina došao na ideju – ako želite da radite u bolnici ili domu za stare, ili kao medicinska pomoć u kući, morate se vakcinisati. Zašto? Jer radite sa ljudima koji su bolesni, starijima, jer oni se razboljevaju, a vakcine im ne pomažu u tolikoj mjeri...

Imali smo procenat od 80 odsto, a sada je 99 odsto lekara i tehničara vakcinisano. Mi na Njujorškom univerzitetu imamo politiku da ne možete da radite ako niste vakcinisani. Svi, sekretarice, kuhari, obezbjeđenje, moraju se vakcinisati, jer su u kontaktu s ljudima. Da li bismo otpustili nekoga ko nije vakcinisan – da. I, zapravo, bilo je i otpuštanja. I studenti moraju da budu vakcinisani, a zaposleni nose bedž koji pokazuje da nismo licemjeri – mi smo se vakcinisali, i vi biste trebali.

Kako sa naučnog stajališta objašnjavate situaciju u kojoj se nalaze neke evropske zemlje? Nedavno je Rumunija imala problem sa epidemijom malih boginja, što je bolest koja se lako prevenira vakcinacijom.

- Prvo, doktori, pedijatri ne promovišu ovo dovoljno. Oni moraju da vas podsjećaju – morate da vakcinišete svoje dijete i vi treba da se vakcinišete. Često, ljekar ne razmišlja o vakcinaciji odraslog čovjeka, osim ako će da putuje negdje gde se smatra da ima bolesti, u Africi ili Aziji. Oni zapravo ne shvataju da ljudi iz tih zemalja mogu da donesu tu bolest u Rumuniju, Britaniju... Dosta se putuje, izbjeglice, zaraze se prenose.

Ljekari moraju da razumiju važnost vakcinacije. Roditelji ne vide te bolesti, pitaju se kada su posljednji put vidjeli nekoga ko je imao male boginje. Ako ne vakcinišete, vrlo brzo ćete ih vidjeti ponovo. Suviše su ljudi opušteni po pitanju tih bolesti, jer smo uradili sjajan posao time što smo ih se otarasili. Tu imamo i roditelje koji kažu, vakcine nisu bezbjedne. Pročitaju svašta na internetu. To nije istina! Nema dokaza da vakcine škode, ali zato ima mnogo dokaza da možete da se razbolite ako se ne vakcinišete.

To su sve glasine neodgovornih ljudi koji napamet pričaju da su vakcine opasne ili neprirodne ili da ćete se razboljeti. Pazite, neko bi rekao, toliko bodete dijete, to je jako mnogo, ali količina opasne materije koju dobijete kroz vakcinu je milioniti dio onoga što dobijete ako imate psa i dozvolite mu da vašem detetu poliže lice. Veći je rizik imati mačku nego primiti vakcinu.

Rade li organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) ili naučne zajednice dovoljno na promociji vakcinacije?

- Moje dugogodišnje iskustvo pokazuje, vakcinacija je lokalna stvar. Ako vaš doktor podsjeća na to i ponudi, većina će to da uzme. Ako ne, mala je korist od toga šta će reći WHO.

 U medijima i javnom prostoru ima slučajeva u kojima roditelji djece sa autizmom krive MMR vakcinu za to.

- Ljudi se sada pitaju, neko je imao dijete sa autizmom, šta ja da radim, jer kažu da se to desilo nakon vakcinacije. Zapamtite dvije stvari. Nijedna studija nije napravila vezu između vakcina i autizma. Mnogo je vakcinisane djece, neka od njih imaju autizam, ali to ne znači da je vakcina tome uzrok. Još važnije, nedavno smo počeli da uviđamo autizam kod djece prije vakcinacije. Dakle, ne može to biti uzrok, jer sada možemo da postavimo dijagnozu autizma i kod bebe koja ima tri mjeseca ili šest mjeseci, a nisu vakcinisane.

Brige i strah oko autizma su neznanje i ponekad očaj, jer roditelji žele da znaju zašto se to desilo. Vakcinisali su dijete i misle da je od toga – nije. Ta tvrdnja ne stoji, mnogo, jako mnogo istraživanja, mislim da je to istraživano više nego išta čega se mogu sjetiti – nema veze.

Kako gledate na prijedloge o uskraćivanju zdravstvene zaštite roditeljima koji odbijaju da vakcinišu dijete ili na novčane kazne?

- Australija je nedavno ustanovila - ako ne vakcinišete dijete, nećete imati socijalnu pomoć. To je oštra politika, jer na neki način kažnjava dijete, koje nema izbor, jer mora da radi ono što roditelji žele. Mislim da je nedozvoljavanje polaska u školu bez vakcinacije razumnija. Kažnjavanje ili oduzimanje socijalne pomoći je ekstremno, jer šteti djeci, a cijela poenta je da se djeci pomogne.

Mnogi roditelji tvrde da je njihovo ustavno pravo da ne vakcinišu dijete.

- Ja ovako odgovaram – to jeste vaše pravo, ali nemate pravo da zarazite moje dijete. Nemate pravo da ubijete moju babu ili mog dedu koji je slab i koji može umrijeti i od gripa. Nemate samo pravo, imate i odgovornost u društvu. Morate da brinete o slabima i ranjivima koji žive uz vas i zato se vakcinacija od vas očekuje.

Šta je važnije? Pravo roditelja na izbor ili pravo djeteta na vakcinaciju?

- Ako biramo između poštovanja prava roditelja ili najboljeg interesa djeteta, ja biram interes djeteta. Roditelji imaju prava, ali nemaju pravo na mrtvo dijete ili na bolesno dijete.

Primjer: Ako roditelj kaže – moje dijete ima dijabetes, ali mu neću davati insulin, rekli bismo – moraš da mu daš insulin. Išli bismo na sud i natjerali bismo te da to uradiš. Natjerali bismo te da liječiš svoje dijete iako roditelj iz nekog razloga nije želio da to učini. Vakcine su tako moćne, mislim da bi trebalo posmatrati to kao čin dobrog komšije ili dobrog roditelja, jer to štiti zdravlje djece. Tu se ne govori o vašoj slobodi.

Šta je sa štetnim materijama u vakcinama?

- Od ljudi koji su zabrinuti za vakcine čujete kako u tim vakcinama ima žive ili aluminijuma. Prvo, živa je uklonjena iz skoro svih vakcina. Većina zemalja nema žive u svojim vakcinama, a to nije promijenilo ni procenat oboljelih od autizma. Broj ljudi sa autizmom nastavlja da raste bez obzira na sve. Inače, ima više žive u ribi ili aluminijuma u tepihu nego u bilo kojoj vakcini. To znači da ako želite da izbjegnete te metale, morate živjeti na mjestu gdje nema tepiha, da nikada ne jedete ribu i da onemogućite kontakt vašeg djeteta sa bezbroj proizvoda koji u sebi sadrže aluminijui ili živu, a ti elementi su u našim prostorijama, vodi, vazduhu.

Izvor: Al Jazeera

 



Više iz kategorije: Savjetnik

Najčešće nedoumice i pitanja o nošenju naočala

23.04.2019. 03:42

Autor: dr Ernesta Potkonjak Iako je nošenje naočala u modernom vremenu u kojem živimo postalo praktično svakodnevnica, i dalje postoje nedoumice i pitanja oko toga kako naočale utiču na naš vid i naše oči, koja je zapravo njihova stvarna uloga i da li nošenje naočala može uticati pozitivno ili negativno na naš vid. Odgovore na tri najčešća pitanja kada su u pitanju naočale pokušaću dati u sljedećem tekstu. Ukoliko se ovdje ne nalaze pitanja koja bi vas mogla zanimati, slobodno ih možete postaviti putem našeg emaila: info@svjetlost-banjaluka.ba Na Zdraviji.ba potražite najbolje doktore i ustanove - pošaljite pitanje, upit i komentar Hoće li mi se ispraviti dioptrija nošenjem naočala? Odgovor na ovo pitanje ćemo lakše razumjeti ako objasnimo šta je to dioptrija i kako ona nastaje. Dioptrija je mjera za jačinu prelamanja svjetlosti koja ulazi u oko. Može biti plus, minus ili kombinacija plus i minus dioptrije. Najčešće je uzokovana različitim oblikom i dužinom oka, odnosno njegovim prednje-zadnjim dijametrom, pa je kod osoba sa minus dioptrijom oko duže od 24,13 mm a kod osoba sa plus dioptrijom kraće od spomenute vrijednosti. Nikada nisam nosio/la naočale, ali škiljim kad gledam u daljinu. Da li treba da nosim naočale? Osobe koje imaju minus dioptriju su kratkovidne, odnosno vide dobro na blizu ali na udaljenost od preko 6 m slabije fokusiraju sliku tečesto škilje kako bi suzili snop svjetlosti koji ulazi u oko i na taj način malo izoštrili sliku. Najteže je izoštriti sliku u sumrak kada se zjenica normalno širi i npr. prilikom vožnje auta teško se mogu pročitati saobraćajni znakovi pored puta.Kod ovih osoba prelamanje svjetla se dešava ispred tačke jasnog vida jer je dužina oka nešto veća nego kod osoba koje nemaju dioptriju pa se fokus pomjera nošenjem rasipnih odnosno konkavnih stakala. Često imam osjećaj blagog bola oko ili iza oka. Da li bol u glavi znači da imam dioptriju i da li moram nositi naočale? Osobe koje imaju plus dioptriju slabije vide na blizu i na udaljenost do 30 m ali zato dobro vide jako udaljene predmete i karakterišu se kao dalekovidne osobe. Kod ovih osoba slika se prelama iza tačke jasnog vida i ova dioptrija se koriguje nošenjem sabirnih odnosno konveksnih stakala koja fokus pomjeraju ka naprijed. Nekorigovana plus dioptrija može uzrokovati tegobe pri čitanju, učenju i radu na računaru te česte glavobolje u predjelu čela ili oko očiju zbog naprezanja mišića oka. Danas dioptrija predstavlja čest problem mladih ljudi koji imaju aktivan stil života. Učestalost dioptrije kod mladih u Evropi i SAD-u iznosi 40% dok je Azijskim zemljama čak 80%. Nošenje naočala i kontaktnih sočiva samo privremeno koriguje dioptriju, odnosno omogućava da osoba vidi jasnu sliku dok ih nosi jer pomjera prelamanje svjetlosti u oku na mjesto tačke jasnog vida. Na taj način se olakšavaju simptomi koje dioptrija uzrokuje a to su škiljenje, suzenje i glavobolje. Dakle nošenjem naočala dioptrija se ne može ispraviti niti se nošenjem pogrešne dioptrije može pokvariti vid. Redovnim nošenjem naočala ne možete se riješiti dioptrije ali možete smanjiti simptome i nelagodu koju uzrokuje dioptrija, kao što suškiljenje, suzenje, zamor očiju, osjetljivost na svjetlo i glavobolje. Jedino trajno rješenje je lasersko skidanje dioptrije koje vas može rješiti ovisnosti o nošenju naočala ili kontaktnih sočiva brzo i bezbolno. Hladni površinski snop lasera remodelira površinu oka tako da se slika prelama kao kad oko nema dioptriju i na taj način trajno omogućava jasan vid bez potrebe za nošenjem pomagala.